2014-03-10 14:31:21

Dani hrvatskoga jezika

Odlukom Hrvatskoga sabora iz 1997. godine svake se godine sredinom ožujka obilježavaju Dani hrvatskoga jezika u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Ove godine obilježili smo ih kratkom priredbom 11. ožujka tijekom velikog odmora za učenike viših razreda u oba turnusa. Predstavili su se učenici koji su predstavljali našu školu na ovogodišnjem LiDraNu, a literarne radove možete pročitati ovdje:

  Borilačka vještina

         Oduvijek sam voljela borilačke vještine i divila sam se sestrama Zaninović, no ja nikada nisam imala prilike uopće se baviti sportom jer imam problema s hodanjem i ravnotežom.

         „Moraš moći stajati da bi mogla biti sportaš, pogotovo u borilačkim vještinama“, uvijek mi je mama ponavljala jednu te istu rečenicu, ali uvijek bi se i nadala da će moći udovoljiti mojoj želji. I doista, prije godinu i četiri mjeseca priredila mi je zbilja lijepo iznenađenje. „Pričala sam danas na poslu s kolegicama kako bi se ti htjela baviti nekim sportom, borilačkom vještinom. Jedna od njih ima kćer koja je trenerica džuda; otvara džudo-klub za djecu s poteškoćama i pozvala te na trening“, rekla mi je, a ja sam bila sva izvan sebe, nisam mogla vjerovati da će mi se san konačno ostvariti.

„Kako sva ta djeca treniraju obzirom na teškoće i kako to da nitko nikad prije nije osmislio tako nešto?“ pitala sam u čudu trenericu pri prvom susretu. Dobila sam odgovor koji se rijetko čuje: „Znaš Laura, kada se potrudiš oko nečeg i stalo ti je, možeš sve. Ja sam htjela džudo približiti vama i pokazati vam da i vi možete funkcionirati u svijetu sporta. Ovaj naš trening samo ti je dokaz da se sve može kad se hoće.“

Tako mi je džudo, osim što mi je dao bolju fizičku kondiciju, zapravo i promijenio pogled na svijet. Upoznala sam mnogo djece i shvatila da svi težimo istom cilju: boljem životu, pokretljivosti, a ujedno društvenoj prihvaćenosti i životu bez predrasuda i ograničenja.

         Danas se borim na tatamiju u snježnobijelom kimonu i razmišljam: „Ima li zaista ograničenja ili nam ih drugi nameću i stavljaju nas u okvire?“

I znate što vam mogu reći: Istina je, društvo nas stavlja u okvire, ali osvrnite se oko sebe, ljudi!  Različiti smo i svatko ima svoje probleme s kojima se svaki dan nosi pa zašto bi bilo koji od nas bili drugačiji i stalno izdvojeni?

 

Laura Bičanić, 8.b

voditeljica: Ksenija Lažeta

Putovanje u prošlost

Jednog jutra, kad sam se probudio, našao sam pismo u kojem je pisalo da moram spasiti život ptici iz doba dinosaura.

Nisam znao o čemu je riječ, ali sam pošao naći tu pticu. Došao sam do špilje u kojoj se nalazio vremenski stroj. Zvao se Tardis, a na njemu je bilo još jedno pismo. U njemu je pisalo da sam dobio misiju koju moram izvršiti te sam ušao u njega. Prvo što sam ugledao bile su upute za upravljanje koje uopće nisam shvaćao. Nešto sam utipkao, a stroj se pokrenuo. Ubrzo sam sletio. Kad sam izašao, primijetio sam da je svijet potpuno drugačiji. Nije bilo niti jedne kuće ni automobila. Odjednom sam čuo neki čudan zvuk. Bio je sve glasniji i glasniji. Iznenada se pojavila velika i ljuta Spinosaur mama. Shvatio sam da sam u doba dinosaura prije nekih 250 milijuna godina. Tada nije bilo niti jednog čovjeka, ali ja sam se sad našao tu. Ptica koju sam morao spašavati zvala se Arheopteriks. Bila je najmanja ptica – dinosaur, ali i najlakša. Nisam mogao krenuti u potragu dok nisam pobjegao mami Spinosaur. Oni su bili najveće kopnene životinje. Pobjegao sam u gustu šumu u koju ona nije mogla. Dugo sam lutao i tražio Arheopteriksa. Pomislio sam da ga možda neću ni pronaći. Začuo sam tiho glasanje i ugledao ga na tlu pod drvetom. Nije mogao poletjeti jer je imao slomljeno krilo. Pokušao sam mu učvrstiti krilo grančicom, ali nisam uspio. Potrebna mi je bila kutija prve pomoći iz mog vremena.

Smjestio sam svog ptića na sigurno i vratio sam se u 21. stoljeće. Prvo sam morao uvjeravati mamu kako je već pravo vrijeme da prespavam nekoliko dana kod svog najboljeg prijatelja. Pristala je i ja sam dobio na vremenu. Vratio sam se svom Arheopteriksu i pomogao mu. Zajedno smo proveli nekoliko nezaboravnih dana i postali prijatelji. Vidjeli smo Ankilosaura kako se brani od Tiranosaura Rexa, a najopasnija borba bila je između Tiranosaura i Spinosaura. Kamp koji smo si izgradili uništili su nam Velociraptori u potrazi  za mesom. Dok su ga trgali, mi smo bili na sigurnom mjestu, na leđima visokog Brahiosaura. On je biljojed pa nas nije želio pojesti. Vidjeli smi i sveždera Oviraptora. Došao je i dan mog povratka. Morao sam ostaviti novostečenog prijatelja, ali sam mu obećao da ću ga jednom posjetiti.

Sretno sam stigao kući. Čim sam napravio nekoliko koraka, začuo sam oštar zvuk, okrenuo  se, a Tardisa više nije bilo. Ne znam hoću li ikad saznati tko me je poslao u tu pustolovinu. Sigurno je jedno, to je najboljih tjedan dana u mom životu.

Vladimir Žirović, 4.c

voditeljica: Sandrica Pišković Gojak

V slivaru

Jako volim iti v slivar v Krušaku. Kad moja rodbina i ja dojdemo tam, več se oseti miris zrelih sliv. Prvo si malo pojemo pa idemo brati.

Jako volim videti to drveče, opalo lišče i slive po podu. Tam ima i lepih crvenih jabuki. Tak su slatke da kad dojdemo, prvo ih se najemo pa nas bole drobci i teško nam je delati. Kad si idemo počinuti, imamo puno rane, ali nemremo jesti jer smo se najeli sliv i jabuk.

Volim si sesti na prikolicu i gledeti v slivar. Setim se kak je to uzgajal moj deda i kak bu to jemput moje. Kad si počinemo, moja baba počne mrmlati i prigovarati. Stalno nekej pripoveda i nemre stati. Navek se napije pa je još gorša. Onda pripoveda kak više nebu išla brat  slive jer su si protiv nje.

Posle otidemo domom s punemi  bačvami i kantami, pečemo rakiju i delamo pekmez.

Sven Birek, 6.b

voditeljica: Andrijana Matić Matičević

  Čekam   Evo me,  stojim pred njim. Oko nas nered: uništene kuće, uplašeni ljudi. Ne čuju se tenkovi ni pucnjava, ništa. Ali nema mira. Osjeća se strah i nervoza u tišini U njegovim očima sija bijes, mržnja. Ruke mu grčevito drže oružje koje mu naši pokušavaju oduzeti.   Stojim pred njim i sve što osjećam je praznina, obična tupost. A on, on ima zadovoljan, zloban osmijeh na licu.     Odveo je ljude u smrt, a sada, sada se smije.   Ruke samo što ne povuku okidač. Samo da on ode tamo... na mjesto gdje se neće smijati, na mjesto gdje će vidjeti sva lica koja je  on usmrtio.   Samo što mu ne kažem za svu onu patnju, bol, vječni strah i nemir. On ih je prouzročio!   A sada, sada on odlazi u lisičinama. Ali kako? S osmijehom na licu.     Gledam ga kako odlazi, ruke mi još uvijek napeto drže pušku kao da ću sada zapucati u nadi da će sve završiti.   Oči mi se pune suzama, Prizori se vraćaju. Samo zvukovi pucnjave, gusjenica tenkova, samo to čujem. Nema pjeva ptica, nema ničega. Samo zvukovi hladnoga rata, Prizori uništenih polja, sela, gradova i miris paljevine.   Sve se vraća. Ne želim to, ali vraća se. Nevini ljudi umiru, nemilosrdno ih gađaju. Ja stojim ondje s puškom u ruci, srce kuca sto na sat...     Pucam po neprijateljskoj strani i čekam svoj ili njihov  kraj.   I sada čekam   povratak kući i tišinu, tišinu koja mora biti, tišinu koja umiruje, tišinu koja liječi sve. Samo čekam mir, svoj pravi mir čekam.      

 Jana Faber, 8.b

voditeljica: Ksenija Lažeta

 


Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica