preskoči na sadržaj

Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

Login
Google pretraživanje
 internet  školu

Upute za snalaženje

urednica mrežnih stranica:
Goranka Braim Vlahović
jurekove.vijesti@gmail.com
Rezultati natjecanja

državna

 Informatika
 Rebeka Ćaćić, 8. c
1. i 8.
 

županijska

 Geografija
 Kristijan Jerbić, 5. c
16.
 
 Hrvatski jezik
 Laura Črnjak, 8. d
6.
 
 Atletika                               
 Ivan Šaban, 8. b
5.
 Matej Abramović, 8. a 8.
 Ivan Kurtić, 8. a
 Petar Landeka, 8. a
 Ivan Grahovac, 8. b
 Ivan Kalisar, 8. b
 Dominik Šprihta, 7. a
 Bartol Pavelić, 7. a
 Ivan Filipović, 7. b
 Josip Galjuf, 7. b
 
 Laura Črnjak, 8. d
5.
 Dominik Šprihta, 7. a
14.
 
 Kemija
 Rebeka Ćaćić, 8. c
3.
 Laura Črnjak, 8. d
4.
 Gita Košir, 8. d
7.
 Marta Huzjak, 8. d 10.
 Petar Jelić, 8. c 15.
 
 Informatika
 Rebeka Ćaćić, 8. c
1.,1.
 Marko Đuretić, 6. b
3.
 Kristijan Jerbić, 5. c
4.
 
 Fizika
 Rebeka Ćaćić, 8. c
3.
 Petar Grubić, 8. a
15.
 Petar Jelić, 8. c
22.
 
 Matematika
 Kristijan Jerbić, 5. c
2.
 
 Njemački jezik
 Petra Juričević, 8. d
1.
 Jakov Čuić, 8. d
2.
 Laura Črnjak, 8. d
2.
 
 Engleski jezik
 Kiara Lovrek, 8. d
6.
 
 Badminton                               3.
 Ivan Kalisar, 8. b
 Bartol Pavelić, 7. a
 Vito Petranović, 7. a
 Andi Pandžić, 6. a
 
 Badminton                               6.
 Ema Jagodić, 7. a
 Jana Jurkić, 7. a
 Franka Bendeković, 7. a
 Anea Kanzler, 7. a
Informacije, otvoreni sati

Popis udžbenika

Kalendar
« Travanj 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
Prikazani događaji

Upisi u 1. razred

Raspored zvona

Prijevoz učenika

Jurekova kuhinja

Matične učionice

Iz medija

Škola i vi

Savjeti i podrška

Knjižnica i vi

Vrijeme kod kuće

Brojač posjeta
Ispis statistike od 16. 9. 2010.

Ukupno: 625401
Ovaj mjesec: 4715
Ovaj tjedan: 1428
Danas: 58
Jurekove vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Promocija 76. broja časopisa Žir

Promocija novog broja časopisa učenika osnovnih škola Grada Velike Gorice i Općina Orle, Pokupsko i Kravarsko održala se 23. studenog u Slastičarnici Memy.

I ovaj 76. broj Žira donosi mnoga zanimljiva razmišljanja o školi, obitelji, ljubavi, prijateljstvu, jeseni...

Našu su školu predstavili: Elena Petrović iz 2. vb, Stjepan Šaban iz 5. b, Petra Haraminčić iz 6. a s literarnim radovima i Ella Filipović iz 2. c s likovnim radom. 


Pa to je da pošiziš

Došla sam doma i ostavila knjige na stolu. Došao je moj brat i pošarao cijelu knjigu. Pa to je da pošiziš.

Izašla sam se igrati na ulicu i ponijela krede za crtanje. Naišao je susjed Pepa s automobilom i zgnječio mi sve krede. Pa to je da pošiziš.

Ne znam dobro čitati zadatke i često nešto krivo riješim pa mi mama pobriše pola zadaće. Pa to je da pošiziš.

Elena Petrović, 2. vb


Proščenje

Denes je proščenje na Kojzače. Slavimo svetoga Miola. On je zapovednik nebeske vojske, policajcov i vojnikov. Meša je u 11 vur, a posle meše idemo pogledati naše folkloraše koji nas navek razvesele i nasmeju.

Kad završi folklor, kreneju nas nasmejavati naši domaći političari koji nam svako leto jedno te isto obečavaju. Posle toga svega sem već jako gladen i jedva čekam bakin ruček (dedinoga pečenca). Na fešte pri dede se skupi 40 ljudi ( tete, teci, bratići, sestrične, kumi i kumići). Posle odojka mi deca jedva čekamo da se zdignemo od stola i da se krenemo igrati skrivača, lovica i rata.

Još sem zabil spomenuti naše licitare bez kojih proščenje niti jedno ne prejde, a da se mi k njemi ne navrnemo.

Stjepan Šaban, 5. b


Ona

Ona nas gnjavi i
maltretira,
ona nam otežava
i kao da prijeti koji put.
 
Da nema prijateljstava
bila bi nam neizdrživa.
 
Ona nas tako nekako
uvijek muči,
a kasnije shvatimo da
nas i nauči.
 
Kad krenu uspjesi,
zahvalni tad postanemo
što upravo u tu plavu
Habdelićevu školu
idemo.

Petra Haraminčić, 6. a


Ella Filipović, 2. c 


Na promociji Žira nastupio je sa skladbom Mama grupe Queen na gitari i naš učenik Jakov Lučan iz 8. b razreda koji je ujedno i učenik Umjetničke škole Franje Lučića. Promociji su prisustvovali i učenici 5. b razreda: Jakov Popec, Nikola Belošević, Matija Svekrić te Anamarija Matković i učenica 7. a razreda Anita Rečić.


Poklanjamo vam još pregršt tekstova:

      Am je to za ponoreti

      Selo Kozjača smešteno v Zagrebačke županije, skriva posebne čari i bogatu kulturnu baštinu. V ovom sastavku bumo rekli zakaj je to selo posebno i zakaj je baš tam: „ I dobro i loše za ponoreti''.

         V Kozjači, selu našemu, deca vole trčati i igrati se na polima i livadama pak ima i stvari koje ne vole, kak je na primer: delati na polu vse do mraka, kopati i saditi, to jih umara i to im je za ponoreti. Još kad moraju svine i kokoši naraniti, am je to prava muka jer te svine i kokoši buju tvrdoglave i neposlušne pak te celoga zamažeju, a tek kad moraju štalu čistiti i dreka skuplati, am bi od toga svako ponorel, kamli neki dečec od dvanajst let. Smrad i hartava posla jih zludi. Zmislite si kak je to rano v jutro z ocem drva v šume delati i premetati, pak sim pak tam ž njem. Am ti dojde da se nahitiš žnjem nekam, sam da ga ne glediš. No prejdimo mi na lepši del. Deca na selu morti nisu zabavna kak su gradska, al' selska deca sejedno imaju svoje čari, kak su na primer: sloboda, sveži zrak, mir i prelepa priroda kaj jih okružuje. I kad se sve zbroji i oduzme, am je  to - dobro za ponoreti. Kaj ne?

            Život na selu je stvarno poseben. Sloboda, sveži zrak i mir prirode… Ima nekaj posebno i v Kozjače, našemu selu, kaj nas tera da se osečamo povezano z našim korenima pak uživajmo u čarima selskoga života i fala našemu selu Kozjači!

Josip Galjuf, 7. b


     Pa to je da pošiziš

     U zadnje vrijeme stalno šizim, stalno sam nervozna, samo mi nešto smeta. Roditelji mi kažu: ,,Ma ti si u pubertetu, stalno te nešto smeta.'' ili nešto kao: ,,Pubertetlijo jedna!'' Uvijek samo zakolutam očima i odem u svoju sobu, no znam da su u pravu.

     Ima jedna stvar koja me posebno smeta, to je kad mi mama kaže da nešto napravim, a ja sam se taman ustala za to. Odmah mi dođe da to ne napravim baš zato što mi je ona rekla. Ne znam je li to vrsta nekog poremećaja, ali takva sam. Danas je to već napravila osam puta, brojala sam joj. Naravno svih osam puta sam gunđala sebi u bradu i radila. Dok ja izvršavam te poslove koje mi je zadala, ona samo nadodaje još i još stvari za napraviti. Danas sam vadila suđe iz perilice i samo sam čula mamin glas iz spavaće sobe kako mi viče : „ Kad završiš s perilicom, pospremi igračke s poda i baci smeće.'' Naravno, kao svaki put pravila sam se da ju nisam čula, iako znam jako dobro što je rekla i natrag joj doviknem : „Što si rekla, nisam te čula?'' Onda ona opet ponovi isto i ja sva nervozna idem pospremiti te igračke koje su moja braća razbacala i baciti smeće.

      Baš dođe čovjeku da pošizi s njom i tim svim poslovima, no radim ih jer i dalje volim svoju mamu i želim joj pomoći koliko god mogu, ali nije lako s njom i s pubertetom u isto vrijeme.

Tena Muždalo, 7. a


        Am je to za ponoreti 

        Ja sem samo normalni školarec i živim na selu, vsi misle da su školarci ze sela smireni, ampak nas puno toga zna raživcerati, pogotovu škola. Mene se škola toliko zamerila da ju prek ferja neču ni zamisliti, al' kad ferje projde, opet se moram digati I iti vu tu vražju školu.  

       V jutro kad se zbudim za školu, tak sem pospan da pol vure sam sedim na krevetu i gledim v prazno pak se ipak odlučim iti spremat da ne bi dobil neopravdani jer nisem došel v školu. Kad zidem v bus pak opet ponorim jer nisem domači napisal. Taman prije sata opet neko veli da smo imali domači koji ja opet nis napisal pak kad vučitelka skupla bilježnice po razredu, ja joj nemam kaj predati i dobim jen. V busu  zmišlam kaj da velim svojima za kolce kaj sem pobral. „I više taj škonjec, kaj se na moje kokoši nameril, kej se nije na Maricine nameril!“ viče baba kad se spuštam prema iže… I mene to pak živcera jer znači da bum opet moral strašilo delati, a ovak nam dvorišče zgledi na cirkus.  Kad zidem v ižu,  odma pitam mater kaj je za jesti, a ona svaki put isto veli:  „Ima bažula z zeljem od čera.“. Posle se pak dere na mene zbog kolcov iz domačih, al' ju ne doživlavam ni jen posto. Sem je se več preveč naslušal  pak velim da nemam niš za domači. 

          I celi se dan toliko put ponorim da jedva čekam da si legnem na krevet i odem spat. Am je taj život za ponoreti! 

Kristijan Kovačić 7. b


  Šešir Jesenko

   Bok! Ja sam šešir  Jesenko. Na meni je sve prepuno lišća i jesenskih plodova. Jako sam bogat i prepun opojnih  mirisa i boja.

   Hmm, kako sam nastao? Stvorila me nečija mašta ili san? Puhao je vjetar i nosio je lišće na sve strane pa i mene pred nečija ulazna vrata. Plavokosa djevojčica  počela je skupljati raznobojno lišće i jesenske plodove: kestene, šipak, kukuruz, jabuke, orahe i počela je raditi mene - nizati list za listom i slagati plodove kako bi najbolje pristajao uz njezinu plavu kosu. Predugo je trajalo, nisam mogao dočekati da me stavi na glavu. Gotov sam! Napokon mogu biti na njezinoj plavoj kosi.

   Želim da što duže budem na njezinoj glavi kako bi mogla osjećati mirise jesenskog šešira.                     

                                     Pozdrav od vašeg

                                               jesenskog šešira Jesenka! 

                                                        Anamarija Matković, 5. b


    Bakin vrt

    Jednog lepoga dana baka Vera je delala u vrtu.

Brala je šalatu i paradajz za obed teri je namerila pripraviti familije. Vani je bilo jako vruče pa je ponesla škrlak i bocu vode na vrt.

Pozvala je svoje vnuke da joj pomognu odnesti svo povrče do stare hiže gde je imala ljetnu kujnu.
Odnela je dio povrča u frižider kako bi se ohladilo za kasneje. Na putu do frižidera spoteknula se na sinove šlape pak je bila furt ljuta. Otišla je vun popiti kavu i gledati u predivnu prirodu. Miris črlenih ruža i pogled na predivan potok navek je smire. Ftičeki su popevali na grani ogromne jabuke spod koje je sedila, a kava je bila fina i topla.

    Nakon kaj se odmorila, baka Vera je otišla natrag u hižu dovršiti obed.

Matija Svekrić, 5. b


Cucki se igraju

Kuštravi cucek je našel drugog cucka i sprijatelili su se. Na livade su se igrali lovice dve vure.

Z hiže je zišel čovek i hitil im kobase. Mam su ih zeli v zube jer su od igre bili gladni kak pes. Bilo je leto i bilo im je vruče. Videli su gliboku vodu, bilo je to jezero. Nutra su se kupali z črnom racom. Više im ni bilo vruče i zišli su vun. Tam je bila tica fazan kaj su ju šteli prepasti pa su lajali. Došel je dečec i steral ih domom.

Kak je dober taj pesji život!

Jakov Popec, 5. b


Dan u mojoj obitelji

          Moja obitelj ima sedam članova, tata Ante, mama Ivanka, sestra Antonija te nas četiri brata: Ivan, Luka, Matej i ja. Moja obitelj je meni najdraža. Svaki dan nam je jako zanimljiv i nikada nam nije dosadno.

          Jednog dana smo odlučili otići na ručak u prirodu na jedan ranč u okolici Zagreba. Bila je nedjelja. Otišli smo prije ručka. Bila je tamo šuma gdje su bili stolovi i stolice pa smo tamo odlučili ručati. Matej, Luka i ja smo bili u nekom parkiću. Na tom ranču su bile sprave i nogometno igralište. Nakon igre nas je čekala hrana. Svi smo se okupili i jeli. Nakon ručka sam pitao mamu i tatu mogu li jahati na konju. Dopustili su mi da jašem na konju. Kupio sam kartu i jahao na konju. To mi je bio prvi put. Nakon toga smo krenuli kući. Kad smo došli kod parkinga, mom je tati auto zapeo u blato. Pokušavali smo ga izvući. Mama je stisnula gas, a tata i Luka su gurali auto. Blato ispod gume je pošpricalo tatu i Luku. Auto nismo mogli izvući, pa je došao traktor i izvukao ga. Kod kuće smo svi pomogli oprati auto.

          I tako mi je prošao dan s obitelji. Sve u svemu, ovaj dan u mojoj obitelji je bio zabavan i zanimljiv.

Josip Pušić, 5. a


Obiteljski uspjeh

          Pozdrav, zovem se Matej i imam 11 godina. Moja je obitelj velika i jako zabavna.

          Jednog smo dana išli svi na moj i bratov turnir. Kad smo stigli, dočekali su nas prijatelji i drugi roditelji s pivama. Igrali smo utakmicu protiv NK Bubamare i pobijedili smo ih 2:0. Tada je moj tata kupio baklje za drugu utakmicu. Moj se stariji brat sprijateljio s mojim trenerom pa smo njega stavili za pomoćnog trenera. Bila je druga utakmica protiv HNK Hajduk i bilo je 1:1, tada smo pucali penale. Trener je morao negdje ići, pa je moj brat vodio ekipu. Nije znao tko je dobar igrač, a tko je loš pa je odabrao mene, Dominika i Jakova. Tada smo pobijedili 3:2 protiv Hajduka i išli smo u finale. Moj najstariji brat nas je sve snimao, a sestra držala zastavu Gorice. U 18:30 smo igrali finale protiv Dinama. Tata i mama su tako jako navijali da nam je to i smetalo. Naš golman se ozlijedio pa sam ja trebao ići na gol. Tata je imao upaljenu baklju, a protivnički golman je gledao u nju. Tada je moj brat Josip zabio gol i pobijedili smo.

         Ovaj smo uspjeh slavili do dugo u noć. Obitelj je bila ponosna na nas dvojicu. Želio bih imati još puno ovakvih sretnih dana u svom životu.

Matej Pušić, 5. a


       U mojoj obitelji

       Moja je obitelj mala, ali  nam je svaki dan ispunjen.

      Činimo ju: tata Mario i mama Karolina i ja. Imamo i kućnog ljubimca papigicu tigricu zvanog Koki. Mi živimo u stanu u Velikoj Gorici. Svakoga dana zajedno doručkujemo i krećemo svatko za svojim obavezama. Tata mi je u mirovini jer je bio hrvatski branitelj i ranjen je u ratu, tako da ima puno vremena za mene. Kada je ružno vrijeme, tata me odveze u školu i dođe po mene. Svakoga dana idem u školu gdje učim razne stvari i družim se  s prijateljima. Nakon škole mi roditelji uvijek pripreme ručak za koji se dogovorimo dan prije. Mama i tata oboje dobro kuhaju. Tata radi najbolje palačinke na svijetu, a mama kuha najbolje štrukle. Nakon ručka malo odmorimo i popričamo kako je bilo u školi i što je za domaću zadaću. Kasnije pišem domaću zadaću i učim. Mama me ispita gradivo, ali mi više ne želi pomagati oko domaće zadaće. Navečer, ako nisam na nekoj aktivnosti, igramo šah ili Uno. Više se igram s tatom. Mama ima uvijek posla oko kuhinje i pospremanja. Tada se često poigramo s papagajem Kokijem. Uspjeli smo ga naučiti par riječi: „ Koki pusa, pusa, dođi, pekaboo, briši kući!“ Najsmješniji je kada sleti tati na glavu. Nakon kupanja legnem na kauč i pravim se da spavam, kako bi me tata odnio u krevet. Najviše volim kad me tata zove “sokole moj“. Mama i tata me puno grle i maze, a ponekad mi je to i previše.

      Sve u svemu, svakog dana uživam sa svojim roditeljima. Poštujemo se i volimo. Mi smo jedna mala, ali sretna obitelj.

         Ivan Milković  5. a


Jedan dan u mojoj obitelji

Moja je obitelj mala, ali u njoj uvijek ima veselja i zabave. Članovi moje obitelji su: mama Tamara, tata Stjepan, brat Luka i pas Zara.

Moj najdraži dan je nedjelja jer smo tada svi na okupu. Tata se prvi budi i odlazi u pekaru po peciva i kruh. On se uvijek prvi budi jer inače ide rano na posao. Volim kad je nedjeljom kod kuće jer igramo nogomet. Mama uvijek kuha ručak i pomaže mi oko zadaće i učenja. Radi u vrtiću i puno toga zna. Moja mama ima plave oči, smeđu kovrčavu kosu i mislim da je lijepa i pametna. Brat ima šesnaest godina i provodi cijele dane u sobi. Ide u drugi razred srednje škole i puno uči. Nedjeljom ručamo zajedno što preko tjedna ne radimo. Nakon ručka učim i pišem zadaću, a zatim igram nogomet s tatom i bratom. Volim svoje dvorište jer ima ogroman gol. Mama navija i pije kavu dok nas gleda, a pas Zara njuška okolo. Zara je starija od mene, ima punih trinaest godina. To vam je ljudskih devedeset i jedna godina. Bijela je i mala, slabo vidi, ali ima dobar sluh i njuh. Navečer se svi okupimo i gledamo zajedno TV te pričamo što nas čeka sljedeći dan. Volimo se puno smijati i grliti prije spavanja, osobito mama.

Sretan sam što sam dobio takvu lijepu, veselu i sretnu  obitelj. Volim svoju obitelj i jedva čekam sljedeću nedjelju.

Matija Radanović, 5. a


Domača jesen

       Stigla nam je jesen i ze sobom donesla kajekaj - sekakve boje i posle.

Donesla nam je i berbu grozdja, branje kukuruze i skupljanje kostajna. Vreme nam se okrenulo. Došle su nam megle i ladno jutro. Jesen nas je naterala da v hiže zakurimo šporet. Na šporetu lonec z šefljum, a u loncu fina domača prežgana juva. Gledim čez oblok kak vane kiša leva. I ni mi jasno zakaj lastavice letiju. U šporetu ogenj gori, a na plovu kostajni se peku. Kostanji dišiju čez oblok. Ptice letiju, a kostajni dišiju.

Baš nam je bilo fino z črlenem vinom.

Ivan Matković, 5. b


Maček
 
Čera kad sam se zbudil,
maček je nosil miša v zubi.
Unda ga je pustil i igral se ž nem. 
 
Na moje štale na senu
mačka je zlegla male mačeke. 
 
Ja sem došel, mački su se igrali 
Jen je žuti, jen šari i jen črni.
Ja jem na špagu svežem komadič dreva,
vlečem po zemle i tak se igramo.
 
Kak je lepo videti kak se igraju!
 

Filip Matković, 5. b


Moj Blum

Blum je moj vjerni četveronožni prijatelj. On je prelijepi pas, smeđe-bijele boje, a posebno se ističu njegove tužne oči koje uvijek izgledaju kao da mi govore više nego što riječi to mogu. 

Blum je pasmine koja nosi karakteristične bijele mrlje na svojoj mekoj dlaci što ga čini posebnim. Iako je fizički prelijep, njegova prava ljepota dolazi iznutra. On je pas sa neizmjernom dobrotom i odanošću. Uvijek je uz mene bez obzira na sve. Njegove me tužne oči često ganu, bez obzira na to koliko sam neraspoložena. Gledajući me tim očima, osjećam se voljeno. On je moj najbolji suputnik u šetnjama i avanturama, uvijek spreman na istraživanje svijeta zajedno sa mnom. Pored svoje nježne prirode, Blum je i vrlo pametan pas. Brzo je naučio osnovne komande i uvijek želi zadovoljiti svoje vlasnike. Također je veoma druželjubiv prema drugim psima i ljudima što ga čini omiljenim među našim susjedima. No, on nije samo pas, on je član naše obitelji i moj najbolji prijatelj.

Njegova prisutnost u mom životu čini mene potrebnom, bogatom i ispunjenom.

Ana Jerleković, 5. a


Vreme

Kad sem bil mali, išel sem u školu u Šilakovinu, tam sem pisal sastavke i testove, al sem se i družil s prijatelima.

Ž njimi bi nakon škole otišel na igralište. Najbolši del dana mi je bil kad sem se vrnul u hižu, a tam me dočekal moj cucek i topli obed. Na krovu naše hiže bili su črleni črepi i saki put kad bi padala kiša, mogel bi čuti kaplice kak udaraju po črlenim črepima. To je stvaralo zvuk teri me navek smirival i opuštal. Saki me den mama pitala kaj je bilo u škole pak bi nakon toga odma išel šetat cucka po Šilakovini. Naša hiža je navek bila sigurno utočište, a cucek je navek bil tu da nas raveseli.

Vreme koje sem provel ovde u Šilakovine sa svojim prijatelima i cuckom, ostavilo je furt traga u mom detinjstvu.

David Zlodi, 5. b

 


Moja obitelj

         Moja je obitelj mala,ali vesela.  Ima nas četvero: mama, tata, sestra i ja.  Mama je njegovateljica, uvijek mi pomaže oko učenja i vrlo je draga.  Tata je programer i  voli igrati kompjuterske igrice kao i ja. Sestra je starija od mene i jako voli pjevati. Imamo i patuljastog kunića za kućnog ljubimca koji nas nasmijava i čini sretnima.

          Jedan dan u mojoj obitelji je vrlo aktivan. Ustajemo se rano ujutro jer nas zeko budi. Gladna je i želi trčkarati. Nakon što pustim zeku da se rastrči i malo se poigram s njom, krenem učiti i pisati zadaću. Mama za to vrijeme već kuha ručak, tata je na poslu, a sestra u školi. Nakon ručka odlazim u školu, a sestra se vraća. Dok sam u školi,  mama i sestra  često odlaze u šetnju. Tek navečer smo opet svi zajedno. U to doba dana naš je zeko opet aktivan pa ga opet pustimo da trčkara po stanu. Najviše voli skakati po mom krevetu. I tako je svaki dan od ponedjeljka do petka. Vikendom nam je zabavnije jer nakon učenja i ručka imamo vremena za neke druge stvari. Ponekad s mamom gledam filmove  ili s tatom igram Uno, a ponekad  odemo kod uje, bake ili na neki izlet.

         Obitelj je najvažnija u životu jer pruža sigurnost, ljubav i sreću. Jako volim svoju obitelj i želim da uvijek budu uz mene.

Elena Pongrac, 5. a 


Normalni den

Denes je pak normalni den. Zakej je samo normalni den? Gle, kej je ovo: nekaj je tu zeleno…i onda: „PAM!“  dojdu vanzemaljci.

– Ddoobbaarr ddaann, zzeemmlani.
– Zakej ste došli?
– Jjeerr je denes pondelek.
– I kej sad?
– Vvuurrii jee taman zaa doojjttii naa Zeemmllluu.
– Zakej ste na moje zemle napravili rupu?
– Jjeerr ssmmoo iiššllii ddvestto na vuuru.
– E, sad mi bute se platili za rupu na moje zemle !
– Kkuulliikke?
– Kulke date?
– Ššeejesseett ddiijjaammanntuf.
– Kulike je to v evrima?
– Ddvvaa mmiilliijjoonnaa eevrraa.
– Ma je to fajn, i to preveč fajn.
– Onda mi iideemee.
– Dobre, al' najprije dej peneze!
– Eevvoo ggaaa. 

Kej su si oni mislili, ak' su vanzemaljci, da mene ne buju platili za zemlu!

Nikola Belošević, 5. b


       Zahvalnost

       Zahvalnost je prije svega osjećaj, i to  uzvišeni koji nije lako ni objasniti, a često ga ne znamo ni kako izraziti (ili ga zaboravimo izraziti) jer nije „in“. Osim toga, možemo biti zahvalni za puno toga, ali uvijek će postojati nešto što netko drugi ima, a ti nemaš pa su čežnja i zavist uvijek brži osjećaji nego zahvalnost. S druge pak strane, mi i ne znamo da na nekim stvarima trebamo biti zahvalni, sve dok ne vidimo, čujemo ili pročitamo da ih netko drugi nema.

        Za lektiru smo imali knjigu „Djevojčica iz Afganistana“ spisateljice Deborah Ellis i u njoj sam spoznala kako žene i djevojčice u Afganistanu ne mogu ići u školu, biti educirane i raditi, ne mogu bez pratnje muškarca ni u autobus ni na ulicu, makar bile u burkama (pokrivene od glave do pete), a nitko ne smije slušati glazbu ili imati fotografije. Ovo je samo dio onoga što ljudi u Afganistanu ne smiju, a nama je normalno.

Još jedan problem, koji se valjda svakome dogodio, je da su nam naši roditelji barem jednom rekli: „ Daj pojedi još i to! Samo da znaš, ljudi u Africi nemaju što za  jesti.“ Svima nam to ide na živce, ali je istina. Jako puno ljudi u svijetu bi voljelo da ima što za jesti. To može biti i običan kruh. Mi pak pomislimo: „Pa baš ti je sam kruh nešto za jesti.“ Ipak, sjetimo se koji je to osjećaj kada si umoran od svega i želiš nešto gricnuti (kamoli da si uistinu gladan), a nemaš ništa osim nekog peciva. Tada ga uzmeš i jedeš …pa osjetiš koliko je ukusno - običan okus tijesta i toplina pečenja. To u tebi odjednom probudi nešto što ne možeš odmah razumjeti niti objasniti. Jedino što spoznaješ je da je to jedan od najboljih osjećaja kojih se možeš sjetiti – to je zahvalnost.

Na kraju dana, za sve što nam je toliko na dohvat ruke, zahvalimo, i za one male stvari poput komadića kruha -  budimo zahvalni.

                                                     Lucija Novosel, 7. b





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju